Trebalo bi da znamo da postoje dve vrste radosti, spoljašnja radost i unutrašnja radost, a među njima postoji razlika. Mi osjećamo da spoljašnju radost imaju drugi, a ne mi. Ojsećamo da neko drugi ima radost i pokušavamo da je dobijemo. Iako nećemo da se koristimo lošim stvarima, mi bismo često htjeli da uzmemo tu radost od drugih. Pokušavamo da je dobijemo tako što pričamo s drugima i družimo se s njima. Ali, unutrašnja radost nije takva. Kad meditiramo ili kontempliramo, osjećamo da smo mi sami duša radosti. Ova radost koju imamo u sebi je kao vodoskok: ona spontano dolazi.

Unutrašnja radost nema straha. Ona može, ako želi, da preobrazi našu ljudsku prirodu za tren oka. Da možemo na trenutak da iskusimo pravu unutrašnju radost, osjetili bismo da je svjet potpuno drugačiji. Mi mislimo da moramo da promjenimo naš stav prema određenim aspektima svijeta ako hoćemo da budemo radosni, pošto svijet stalno ratuje i radi svakakve nebožanske stvari. Ali, ako budemo mogli da pogledamo na svijet našom unutrašnjom radošću, videćemo da se svjet već promjenio.

Izvor: Šri Činmoj, “Dragulji sreće”